Nataša Ljubetić Tomić: Dodir

„Ljudi su postali oruđa svojih oruđa.”

Henry David Thoreau, 1852.

​

Dodir je jedan od najosnovnijih oblika ljudske komunikacije, prisutan u svim aspektima našeg života. Od trenutka rođenja, dodir nas povezuje s drugima, pruža nam utjehu i osjećaj sigurnosti. On je također univerzalan način pozdravljanja i izražavanja povjerenja, prvenstveno kao rukovanje. Kroz povijest, dodir je bio simbol povjerenja i bliskosti, a i danas, u digitalnom dobu, njegova uloga ostaje ključna, iako se manifestira na neke nove i različite načine.

​

Na jednom od najpoznatijih prikaza dodira u umjetnosti, Michelangelovom Stvaranju Adama na stropu Sikstinske kapele, dodir simbolizira transfer života, duhovnosti i čovjekove povezanosti s nečim većim od sebe, dodir postaje moćan simbol koji nadilazi prostor i vrijeme, utjelovljujući ideju povezanosti i stvaranja. Dodir 21. stoljeća je takoreći isto tako nematerijalan, ovaj put izražen u nulama i jedinicama, dio svakodnevne interakcije s nekim novim digitalnim bogovima koji možda nisu svemogući, ali su tako često sveznajući. Tipkovnice i miševi bili su prvi korak tog transfera, no sada, jednim dodirom prsta možemo pretraživati informacije, komunicirati s prijateljima ili upravljati svojim domom ili automobilom, dati naputke umjetnoj inteligenciji. Dodir ekrana postao je produžetak naše volje, omogućujući nam da u sekundi postignemo ono što bi ranije zahtijevalo mnogo više vremena i napora. Transfer nije samo linearan, mi svakako dijelimo i primamo informacije, kreiramo sadržaj, no isto tako, cijelo to vrijeme ostaje nešto prikriveno – mi smo informacija i sadržaj. Naši interesi, želje, snovi, svi naši porivi, naše slabosti, one su također na prodaju, preprodaju i kupnju, sve zbog našeg kontakta dodirom. Takva suvremena reinterpretacija onog što je takva vrsta kontakta bila i što je postala, je potaknula umjetnicu Natašu Ljubetić Tomić da svoj novi ciklus nazove Dodir.

​

Ciklus je evolucija ranijih projekata koji tematiziraju kompleksnost odnosa čovjeka i tehnologije, posebice one nastale konzumacijom sadržaja koje nam nude ekrani računala i pametnih telefona. Nakon posljednjeg ciklusa Hello Tomorrow, nastalog tijekom vrhunca pandemije koronavirusa, kada su izolacija i strah gurnunuli mnoge pred ekrane, autorica otvara novo poglavlje svog umjetničkog istraživanja. Predmet interesa joj je ovaj put način na koje društvene mreže te algoritmi u pozadini oblikuju našu percepciju svijeta. Tipkajući i pretražujući teme koje su je  interesirale, algoritam je autorici nasumice servirao sadržaj, često fotografije navedenih tema, čak i kada to nije tražila niti željela. Takva distrakcija često prouzrokuje ulazak u zečju rupu pretraživanja pojedinih pojmova i tema koje naposljetku sasvim neplanski oduzmu sate i sate dragocjenog vremena. Izdvajajući najčešće stavke svojih pretraživanja, kao što su mačke, flora, dizajn interijera, pletiva i tetovaže, autorica je ciklus koloristički podijelila ovisno o temi pretraživanja. Svaka od ovih tematskih cjelina predstavljena je u zasebnoj dominantnoj boji, a početni elementi su stilizirani i reducirani u odnosu na originalnu fotografiju. Ulazeći u semiološko tumačenje likovnosti, takvim pristupom se dodatno naglasila simbolika filtriranih i pojednostavljenih stvarnosti koje su nam servirane od algoritma. Izbor boja je apstrahiran, te izborom svakako evocira na RGB model boja, koji se sastoji od crvene, zelene i plave bolje (red-green-blue), čija svjetlosna preklapanja generiraju ostale boje, počevši od cijana, žute i magente. Boje svakako nisu samo vizualni elementi, već i simboli tih reduciranih iskustava — algoritmi tražilica društvenih mreža često pojednostavljuju našu percepciju stvarnosti, svodeći je na niz prepoznatljivih obrazaca i preferencija. Izložba tako progovara o tome kako smo u digitalnoj eri sve više zatvoreni unutar balona informacija koji potvrđuju i pojačavaju naše interese, dok nas istovremeno udaljavaju od šireg svijeta i stvarne interakcije.  S izborom  specifične tehnike korištenja grafofolije, izbora dimenzija, pa čak i okvira, autorica se suptilno referira na izgled suvremenih wide-screen ekrana. Njihov broj u razmjerno malom galerijskom prostoru Studija 21 doprinosi proliferaciji tog informacijskog balona oko nas, s radovima koji kao da su u funkciji pop-up prozora, čijim se vizualnim sadržajem kontinuirano opsjedamo. Jasna je njena želja za pronalaskom ravnoteže između digitalnog i stvarnog, konstantnog šuma i izolacije. Ovim ciklusom kao da postavlja pitanje: možemo li, unatoč svemu, zadržati autentičan dodir s vanjskim svijetom te kako nastaviti korištenje navedenih tehnologija kao alat koji nam može poboljšati kvalitetu života.

​

S usponom korištenja interneta u svakodnevici, na dlanu nam se našao cijeli svijet mogućnosti. Ili smo bar tako mislili. Posljednja decenija je obilježena općim korištenjem interneta od glavnine svjetske populacije. Algoritam koje tražilice koriste svakako ponekad budu vrata prema korisnim saznanjima i informacijama, te grade mostove među ljudima, no mnoge su i zapalili. Paradoksalno, društvene mreže često izoliraju i udaljuju ljude, zatvaraju ih u plemenske skupine, koja često zbog kognitivne disonance zatvaraju uši i oči na bilo kakve svježe ideje koje mogu pripomoći pojavi i razvoju kritičkog razmišljanja, upravo zbog algoritamskog serviranja sadržaja. No na žalost pred nama su i nove okolnosti, također bez presedana, razvoj AI tehnologije je doveo do toga da tražilice i društvene mreže sve češće prezentiraju sadržaj u potpunosti lišen ljudskog djelovanja, a pretraživane fotografije, tekstovi i videa uskoro bi mogle biti velikim dijelom generirane od umjetne inteligencije. Nekada je sadržaj kojeg je algoritam gurao bio organske prirode, sada je i on postao artificijelan plastičan, servirana algoritmom, nastala algoritmom. Ako su mnoge ideje i koncepti u svom izvoru bili čisti i jasni upravo poput izvorske vode, njihovom eksploatacijom generirane su štetne nuspojave. Tako i tehnologija, kao i voda, od čiste postane mutna, nezdrava i toksična. Kako smo već dobrano narušili ovaj analogni svijet i njegovu prirodnu i klimatsku ravnotežu, tako smo i taj virtualni već prilično oštetili. No pošto je bijeg iz našeg svijeta u virtualni nemoguć, kako još nismo izumili virtualni kisik, možda je vrijeme da se dodirom tipke ili ekrana makar privremeno odjavimo iz tog i tako nesavršenog eskapizma, i uživamo u zraku.

​

Predgovor izložbe: Ivor Igrec